Regije koje su sigurne u vlastiti položaj ne traže dodatna pojašnjenja. One koje su potisnute, one koje su naučene da šute, uvijek se pojavljuju na marginama tuđih priča.
Sandžak se rijetko spominje bez zadrške. Gotovo uvijek dolazi uz objašnjenje, uz fusnotu, uz kratku napomenu u zagradi — kao da samo njegovo ime zahtijeva opravdanje. Nije to slučajno. Regije koje su sigurne u vlastiti položaj ne traže dodatna pojašnjenja. One koje su potisnute, one koje su naučene da šute, uvijek se pojavljuju na marginama tuđih priča.
Fusnota nije samo tehnički dodatak tekstu. Fusnota je poruka. Ona kaže: ovo nije centralno, ovo nije presudno, ovo se može preskočiti bez gubitka smisla. Kada se Sandžak uporno svodi na fusnotu, poruka je jasna — njegova historija, njegovi ljudi i njegov kontinuitet nisu smatrani ključnim dijelom šire slike. Ne zato što to objektivno jesu, nego zato što je tako odlučeno.
Problem nije u Sandžaku, već u narativu
Sandžak nije regija bez sadržaja. On je regija bez dozvole da govori punim glasom. Njegova prošlost nije prazna, nego prešućena. Njegova sadašnjost nije nevažna, nego namjerno svedena na administrativnu kategoriju. Kada se Sandžak spominje, često se to čini kroz tuđe okvire: kao "tampon-zona", kao "periferija", kao "osjetljivo područje". Rijetko kao prostor sa sopstvenom unutrašnjom logikom.
Ovo nije slučajnost, već posljedica dugog procesa u kojem se određuje ko ima pravo na centralni narativ, a ko ostaje na njegovim rubovima. U tom procesu, Sandžaku nikada nije dodijeljena uloga subjekta. On je bio objekat — upravljan, podijeljen, imenovan izvana.
Između brisanja i folklora
Kada Sandžak nije ignorisan, često je folkloriziran. Sveden na nošnju, muziku, kulinarstvo — elemente koji su "bezopasni", koji ne postavljaju politička pitanja. Na taj način se stvara iluzija priznanja, dok se suština izbjegava. Identitet se slavi, ali bez sadržaja; tradicija se pokazuje, ali bez konteksta; ljudi se spominju, ali bez glasa.
Ovakav pristup proizvodi paradoks: Sandžak je istovremeno prisutan i nevidljiv. Prepoznat, ali ne shvaćen. Spomenut, ali ne saslušan.
Cijena tišine
Najveća cijena fusnote nije u tome što drugi ne znaju. Cijena je u tome što generacije odrastaju sa osjećajem da njihova priča nije dovoljno važna da bude ispričana u cijelosti. Kada se identitet stalno pojavljuje kao dodatak, ljudi počinju vjerovati da su dodatni i sami.
Tišina ne nastaje sama od sebe. Ona se uči. Uči se kroz obrazovne programe, kroz medijski prostor, kroz politički jezik koji izbjegava imenovanje stvari onakvim kakve jesu. Uči se kroz poruku da je "pametnije ne isticati se", da je "bolje ne talasati".
Ovaj prostor postoji da prekine tišinu
Sandžačke hronike ne nastaju iz inata, niti iz nostalgije. Nastaju iz potrebe da se Sandžak prestane tretirati kao fusnota u vlastitoj priči. Ovdje se neće tražiti dozvola za postojanje, niti će se identitet svoditi na dekoraciju. Ovo je prostor za artikulaciju — smirenu, argumentovanu, ali jasnu.
Cilj nije sukob, nego vidljivost. Ne razdvajanje, nego priznanje stvarnosti. Jer regije ne nestaju zato što nemaju vrijednost, već zato što im se uporno uskraćuje glas.
Sandžak nije fusnota. Fusnota je način na koji se pokušalo upravljati njegovim značenjem. Vrijeme je da se tekst čita bez preskakanja.
